SUSRET GENERACIJE: NAKON 50 GODINA PONOVNO ZAJEDNO

Susret je vratio najljepše uspomene na školske dane i prijateljstva koja nisu izblijedjela.

D.Š.
02.11.2026.

Postoje prijateljstva koja vrijeme ne može izbrisati, uspomene koje ne blijede i mjesta kojima se, čak i nakon mnogo desetljeća, uvijek vraćamo u mislima. Upravo je takav bio susret nekadašnjih učenika Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić“ iz Viljevskog Creta, koji su se proteklog vikenda (31. listopada) nakon pola stoljeća, ponovno okupili kako bi obilježili 50. obljetnicu završetka osnovnoškolskog obrazovanja. Susret 30 nekadašnjih školskih prijatelja (učenici 8.a i 8.b razreda) bio je ispunjen emocijama, zagrljajima, smijehom, ponekom suzom i uspomenama koje ni pet desetljeća nisu izbrisala. Za mnoge je to bio prvi susret nakon punih 50 godina. Život ih je tijekom proteklih 50 godina odveo na različite strane, u različite gradove i životne priče, a neki se nisu vidjeli još od posljednjeg školskog dana. Ipak, zajedničko djetinjstvo, školske klupe i prijateljstva iz mladosti ostaju duboko zapisana u srcu. Prvih nekoliko trenutaka bilo je posebno emotivno. Mnogi se nisu odmah prepoznali jer pet desetljeća ostavlja trag na svakome, no osmijesi, glasovi i zajednička sjećanja ubrzo su ponovno povezali nekadašnje učenike. Razgovaralo se o školskim danima, nestašlucima, učiteljima, ekskurzijama, životnim putovima i svemu onome što je obilježilo jedno bezbrižnije vrijeme.

Za ostvarenje ovog susreta najzaslužniji je Josip Knežević, koji je ideju o obilježavanju 50 godina od završetka osnovne škole počeo ostvarivati još sredinom godine.

Kako je rekao, 50 godina od završetka osmog razreda potaknulo ga je na razmišljanje o nekadašnjim školskim prijateljima i želju da ponovno okupi generaciju koja se posljednji put zajedno fotografirala kao petnaestogodišnjaci. Pronalaženje nekadašnjih učenika nije bilo jednostavno. Posebno je bilo teško doći do učenica koje su se tijekom godina udale i promijenile prezimena. U potrazi za kontaktima koristio se društvenim mrežama, Viberom, Facebookom i pomoći zajedničkih poznanika. Potraga je trajala mjesecima, a tek krajem rujna uspio je stupiti u kontakt gotovo sa svima.

Od ukupno 47 učenika koliko ih je bilo u dva razreda, na okupljanju se pojavilo njih 30. Sedmero nekadašnjih učenika, nažalost je preminulo, dok su ostali koji nisu mogli doći bili spriječeni zdravstvenim razlozima. Knežević nije skrivao zadovoljstvo odazivom, a posebno ga je dirnula činjenica da su se nekadašnji prijatelji odazvali pozivu i uložili trud kako bi ponovno bili zajedno. Iako nije očekivao da će susret izazvati toliko snažne emocije, na kraju je upravo to obilježilo cijelo okupljanje.

Među nazočnima bio je i Ivica Vlašić, koji je prva četiri razreda osnovne škole pohađao u Viljevu, a preostala četiri u Viljevskom Cretu. Nakon završetka osnovne škole životni put odveo ga je u Zagreb, gdje je završio tehnički studij i postao inženjer elektrotehnike.

Profesionalni put nastavio je u tiskari Vjesnik, gdje je radio kao voditelj održavanja, a potom je svoje znanje i iskustvo prenosio studentima na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, gdje je radio sve do odlaska u mirovinu ove godine. Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, uspomene na školske dane nikada nisu nestale. Često je, prolazeći cestom između Viljeva i Donjeg Miholjca, pogledom tražio mjesto na kojem se nekada nalazila škola. Zgrade više nema, ali sjećanja na školsko dvorište, igralište i dane provedene s prijateljima ostala su živa. Vlašić je rekao kako nakon toliko godina nije prepoznao baš sve nekadašnje školske kolege. Neke je susretao svakih nekoliko godina, no bilo je i onih koje nije vidio punih pet desetljeća. Upravo zato ponovno okupljanje za njega je imalo posebnu vrijednost. Posebno ga je razveselilo što su se nekadašnji učenici okupili iz različitih dijelova Hrvatske, dodavši pritom da su možda predugo čekali, ali da je sada obzirom da su u mirovini možda došlo vrijeme da se više posvete sebi.

S velikim zadovoljstvom istaknuo je kako je presretan što su se nakon toliko vremena ponovno našli na okupu te što su njegovi nekadašnji školski prijatelji prihvatili poziv i odvojili vrijeme za zajedničko druženje.

Posebno emotivno bilo je i za Vesnu Zetović, koja je u Viljevski Cret krenula u petom razredu, nakon što se kao jednogodišnje dijete s roditeljima doselila u Kapelnu. Na školske dane prisjeća se kao na jedno od najljepših razdoblja svojega djetinjstva. Svakodnevni put od Kapelne do škole, dug oko dva i pol kilometra, prelazila je pješice ili biciklom. Bilo je to vrijeme u kojem su djeca, bez obzira na obiteljske okolnosti, bila jednaka. Svi su imali gumene čizme, zajedno odrastali, družili se i dijelili iste dječje radosti. Posebno mjesto u njezinim sjećanjima zauzima razrednica Radmila Marić, koja joj je svojim znanjem, pristupom i ljubavlju prema učenicima bila veliki uzor. Upravo je njezin način rada i predanost učiteljskom pozivu u Vesni probudio želju da i sama jednoga dana postane nastavnica hrvatskog jezika, no život je njezine planove odveo u drugom smjeru, ali uspomene na učiteljicu i školske dane ostale su neizbrisive. Ponovni susret nakon 50 godina za Vesnu je bio toliko dirljiv da nije mogla zadržati suze radosnice kad je vidjela prijatelje koje desetljećima nije susrela. Istaknula je kako je ovo okupljanje pokazalo da za obnavljanje starih prijateljstava nikada nije kasno te da je možda upravo sada pravo vrijeme da se ljudi ponovno posvete sebi, svojim uspomenama i prijateljima iz mladosti.

Jedan od najemotivnijih trenutaka susreta svakako je bio ponovni susret s nekadašnjom razrednicom 8.a razreda, Radmilom Marić (Radošević). Ponovni susret s nekadašnjim učenicima Radmilu Marić posebno je dirnuo. Istaknula je kako je još od ranoga jutra razmišljala o tome hoće li ih nakon toliko godina prepoznati. Mnoge nije odmah prepoznala, ali osjećaji i uspomene bili su jednako snažni kao nekada.

Za nju su ti učenici bili prva generacija u učiteljskoj karijeri. Bila je tada mlada nastavnica, a između nje i učenika tijekom godina razvila se posebna povezanost. S ponosom i velikom nježnošću prisjećala se svojih nekadašnjih učenika, ističući kako su se međusobno zavoljeli i ostali povezani lijepim uspomenama.

Posebno joj je u sjećanju ostala njihova razredna ekskurzija na Korčulu. No do tog putovanja učenici nisu došli zahvaljujući roditeljskom financiranju, nego vlastitom radu i trudu. Naime, učenici su sudjelovali u prikupljanju i sadnji žira uz pomoć lugara Ivića iz Viljeva. Radili su čak i po hladnoći, a zaradom od obavljenog posla uspjeli su prikupiti novac za svoju ekskurziju , ponosni što su sami zaradili za jedno od najljepših iskustava tijekom školovanja.

Razrednica se prisjetila i njihovih brojnih talenata. Marić je rekla da je među učenicima bilo izvrsnih literata, recitatora, glumaca i mladih novinara. Posebno je istaknula Josipa Kneževića, organizatora susreta, koji je još kao učenik pokazivao izniman talent za glumu i recitiranje. Smatrala je da je imao potencijal za nastavak obrazovanja i glumačku karijeru, no tadašnje životne i materijalne okolnosti mnoge su mlade ljude usmjeravale prema što bržem zapošljavanju i stjecanju vlastitih prihoda. S ponosom se prisjetila i školskog lista “Goran“, nazvanog prema Ivanu Goranu Kovačiću. U njegovu su stvaranju sudjelovali učenici od petog do osmog razreda, pripremajući književne, novinarske i sportske priloge. List se izrađivao skromnom tehnikom, uz pisaći stroj i školski ciklostroj, a potom se uvezivao u stotinjak primjeraka. Iako su uvjeti za rad bili skromni, sadržaj lista bio je iznimno kvalitetan. Učenici su pisali o sportu, događajima u školi, književnosti i životu svojih mjesta. Posebno se isticala i njihova kreativnost u prikupljanju narodnih bećaraca iz okolnih sela, čime su već tada sudjelovali u očuvanju lokalne tradicije i kulturne baštine. Jedna od uspomena razrednice vezana je uz pjesmu “Kec i pletenice“, koju je napisao Ivica Vlašić još kao učenik nižih razreda predmetne nastave. Pjesma je, zajedno s literarnim radovima učenika, predstavljena na republičkom susretu literarnih, recitatorskih, dramskih i novinarskih grupa u Karlovcu, gdje su se našli među devet najboljih grupa u Hrvatskoj.

Radmila Marić i danas čuva primjerak školskog lista “Goran“, koji za nju predstavlja mnogo više od starog školskog izdanja. U njemu su sačuvani tragovi dječje kreativnosti, zajedničkog rada i vremena u kojem su učenici, unatoč skromnim uvjetima, stvarali nešto na što su svi mogli biti ponosni. S velikom emocijom govorila je o svojoj prvoj generaciji, ističući kako su joj svi ostali u lijepom sjećanju. Njihove životne priče pratila je i kroz godine, pripovijedajući o njima svojoj djeci, a poslije i unucima. Posebno ju je razveselilo što su je učenici, nakon pola stoljeća, zapamtili i što su je ponovno poželjeli vidjeti. Za nju je susret bio potvrda da učiteljski poziv ne završava posljednjim školskim satom niti odlaskom učenika iz školskih klupa. Trag koji učitelj ostavi u životima djece nastavlja živjeti desetljećima, baš kao što i učenici ostaju dio učiteljeva života i uspomena istaknuvši pritom kako se zahvaljujući radu s mladima, uvijek osjećala mladom duhom. Nakon učenika, odrastala je uz vlastitu djecu, a danas uz unuke, pa joj godine nikada nisu predstavljale prepreku da zadrži vedrinu i ljubav prema životu.

Gore:
Marija Knežević, Verica Varjačić, Mirko Galović, Marica Tot, Magdalena Viljevac, Milka Inđić, Ivanka Divković, Mirjana Džambas, Koviljka Bakić, Franjo Klopotan, Blaženka Kupanovac, Verica Stražanac, Stanko Vukšić, Branko Todić, Radmila Radošević
Dolje:
Suzana Šikić, Rada Mrđenović, Draga Kalinić, Nada Đakovac, Ljiljana Blaženović, Josip Knežević, Zdravka Knežević, Darko Ronta, Darko Kupanovac i Pero Nišević

Prijateljstva koja vrijeme ne može izbrisati
Ovaj susret nije bio samo obilježavanje jedne obljetnice. Bilo je to vraćanje u vrijeme kada su najveće brige bile školske obveze, dječji nestašluci, prijateljstva i planovi za budućnost. Neki su se nakon 50 godina ponovno zagrlili, neki su se jedva prepoznali, a neki su uz osmijeh i suze pokušavali nadoknaditi desetljeća propuštenih razgovora. Ipak, svima je bilo zajedničko jedno – osjećaj pripadnosti generaciji koja je zajedno odrasla i dijelila nezaboravne godine djetinjstva. Ovo okupljanje pokazalo je kako se životni putovi mogu razdvojiti, kako godine prolaze i kako se ljudi mijenjaju, ali uspomene na prve prijatelje, učitelje i školske dane ostaju zauvijek, te da neka prijateljstva nikada ne zastarijevaju.

Uz čestitke na ovoj velikoj i vrijednoj obljetnici, nekadašnjim učenicima, njihovoj razrednici želimo još mnogo zajedničkih druženja, smijeha i novih susreta.